09
ponedjeljak
travanj
2012
numerički pejzaž
rekla je:
već godinama buljiš u te svoje numeričke pejzaže
pa nisi primijetio koliko sam se promijenila.
bila je to istina;
ona je samo povremeno navraćala
u novi svijet koji sam usvojio.
zato je još više zaboljelo
kada se jedinica s njenog jezika odlomila
i zarila u moje elektroničko <3
komentiraj (0) * ispiši * #
18
srijeda
siječanj
2012
pričaj mi
pričaj mi o bozonima i bizonima,
pričaj mi kao da o tome znaš baš sve,
pričaj mi kao da ih sama loviš
pod zemljom, nad zemljom, na nebu.
a ja, ja ću te slušati
kao da tvoje lice vidim prvi puta,
kao onda kada smo prohodali pola grada
tražeći mjesto koje ćemo zauvijek ucrtati
u naše mentalne mape.
komentiraj (3) * ispiši * #
08
srijeda
lipanj
2011
komentiraj (6) * ispiši * #
18
petak
ožujak
2011
Nitko se tome nije ni malo čudio
Ostavio sam ga tisućudevetstodevedesetdruge tamo negdje na šanku.
Sreo sam ga ponovo, desetak godina kasnije, tamo negdje na internetu. Tisućudevetstodevedesetdruge smo bili vršnjaci,
sada je bio duplo stariji od mene.
Nitko se tome nije ni malo čudio.
Koliko smo samo puta pročitali da na internetu vrijeme puno brže prolazi.
Razmijenili smo nekoliko kratkih poruka; žena, djeca, posao, kriza.
Chatali do kasno u noć, dok su te žene i ta djeca spavali,
u isto vrijeme sretni i žalosni zbog godina koje su tako brzo prošle.
Onda su se ti naši susreti prorijedili, da bi s vremenom sasvim zašutjeli.
Naše je novoobnovljeno prijateljstvo potrajalo upravo onoliko
koliko mi je trebalo da se sjetim zašto sam ga te tisućudevetstodevedesetdruge
ostavio tamo negdje na šanku.
Znao sam da je tu, znao je da sam tu.
Svakodnevno sam viđao malu izdajničku zelenu točku
kako treperi na ekranu pored njegove slike, ali bih svejedno okrenuo glavu.
Bilo je to baš kao kad na ulici naletite na nekoga poznatog,
svrnete pogled i prijeđete na drugu stranu ceste.
komentiraj (6) * ispiši * #
17
srijeda
studeni
2010
Više ne piše
Više ne piše, barem mi je tako rekao.
Kaže, poezija je u njemu davno umrla.
Kažem ti, poezija u njemu nije ni živjela.
Ona jedna knjiga, to je bila slučajnost.
Nesretan spoj trenutka i uzaludnog truda.
To može svatko!
Objavljuje neke sličice po blogovima
i još ih naziva predpoezijom.
Nada se, kaže, da će ih jednoga dana
kanalizirati u poeziju.
Kao da to ide tako lako,
možeš si misliti.
A fotografije?
Fotografije mutne, neizoštrene,
fotografirane valjda mobitelom,
nikakve, sve same početničke greške.
Objektivom u sunce, sve neki odrazi, sjene,
mačke po krovovima, gole lutke u izlozima.
Ajd, da su gole ženske, a ovako, ništa od toga.
Nikada od toga poezije!
komentiraj (3) * ispiši * #
